Čini mi se da danas mnogo ljudi razmišlja na sledeći način: čim dobijem diplomu odmah će početi da zvone svi telefoni i svi će želeti samo mene. Ili barem se ponašaju u skladu sa time.
U mom okruženju znam jednu jedinu osobu kod koje je situacija bila ta da je dobila posao u periodu diplomiranja, a kod ostalih je bilo kompleksnije.
Da pređem na stvar – retko gde će vas hteti sa praznim CV-jem. Popunite ga aktivnostima koje su u skladu sa vašim interesovanjima za budućnost: tražite prakse, volontiranja i poslove na kojima možete da steknete znanje i iskustvo.
Primera radi, lično želim da budem turistički vodič i za moj prvi posao sam jurila kao luda kontakt telefona Grka koji drži agenciju koja organizuje izlete za Srbe po Grčkoj. I isti posao sam dobila. Retko ko bi mi dao priliku da počnem kao vodič bez licence „od nule“, ali sam se za moju prvu šansu izborila.
Zatim, vrlo često i volontiram na manifestacijama koje su u skladu sa onim gde sebe vidim za par godina.
Ali ono što je zajedničko: za ta volontiranja i za taj posao u Grčkoj i za još 10-15 priča gde sam bila angažovana– prošla sam kroz intervjue
Zapravo, moji prvi intervjui za posao su počeli još u osnovnoj školi, tada sam se bavila glumom i svaki kasting za predstavu-film možemo gledati upravo kao razgovor za posao.
Još tada sam se suočila sa time kako je kada te neko procenjuje, ispituje i testira, pa sam valjda zato danas previše opuštena kada idem na razgovore za posao-praksu.
Toliko opuštena da kada me je Grk kod kog sam radila kao vodič pitao: “Jel imaš tremu da pričaš na mikrofon i na ulici pred ljudima?“, a ja na to nošalantno izvadila telefon i pokazala mu slike sa gostovanja u TV emisiji i iz predstava. Posle je to svima prepričavao kao anegdotu i najbolji odgovor na to pitanje ikada.
Stoga:
– tražite prakse koje će vam omogućiti praktično znanje, pokaži se, budi zainteresovan i možda na mestu gde si bio praktikant te posle i pozovu da ostaneš kao stalni zaposleni;
– konkurišite i za poslove koji vam se čine kao „nemoguća misija“– možda vas zapaze za budućnost ili vam se možda prosto posreći iako nemate baš sve potrebne kvalifikacije;
– volontirajte jer iako ne dobijate ni jedan jedini dinar dobićete iskustvo i svest o radu.
Ako ovo do sada nije bilo dovoljno, evo još nekoliko razloga zašto treba da idete na intervjue za prakse, posao i volontiranja.
Videćeš kako izgleda procedura
Jednoga dana kada dođu pravi, važniji razgovori za posao nećeš biti zbunjen oko procedure ili postupaka onih koji sede sa druge strane. Samim tim ćeš biti spremniji i imaćeš više samopouzdanja. Uvidećeš gde si „tanak“ i na čemu treba da poradiš, kao i šta se ljudima u poslovnom smislu dopada kod tebe i to ćeš ubuduće iskoristiti kao svoje tajno oružje.
Manja trema
Gde ima više samopouzdanja tu gotovo ni da nema treme. Priznajem, i meni je prvih par razgovora srce lupalo kao ludo, a danas i da treba da odem na razgovor za posao iz snova gde mi je plata 2000 evra otišla bih potpuno opuštena jer sam mnogo razgovora prošla.
Jasno je – stvari su mnogo lakše kada postanu rutina.
Lakše ćeš preboleti
Sećam se prvog kastinga, bila sam 6. razred i u povratku kući pred celim autobusom sam plakala kao kiša (da, sada me je sramota 🙂 ). Znala sam da se ne sviđam čikama i tetama i da je došla lepša devojčica od mene.
A poslednji put kada sam pokušala da ugovorim posao (vođenje društvenih mreža) i kada je to propalo nisam išla kući pokisla jer su me neuspeli razgovori za posao vremenom navikli da prihvatim i poraz.
Prilika za budućnost
Prijavi se iako ne zadovoljavaš kriterijum koji je istaknut u oglasu! Šta gubiš? Ako te ne nazovu ništa, izgubio si 5 minuta da pošalješ CV u mejlu prijave. Ako te nazovu odlično!
U oba slučaja se dešava sledeće: uzimaju te u obzir za budućnost. Pogotovo u drugom slučaju, možda ti daju šansu za razgovor i na istom se odlično pokažeš, ali te ipak odbiju jer ne ispunjavaš uslove navedene u oglasu. I to ne mora da znači da treba da se pozdraviš zauvek sa tim poslom – već da postoje opasne šanse da te računaju u budućnosti jer si se prethodno pokazao.
Takođe, ako te odbiju u startu i ne stigne poziv na intervju, nema veze. Možda im tvoj CV ostane u bazi i kada se za par godina prijaviš kvalifikovaniji, iskopaju te iz iste i shvate da si bio uporan da dođeš do te pozicije. To svakako može biti veliki plus za tebe. (P.s. Ovo ne pričam napamet, jedna profesorka mi je ispričala da npr. velike hotelske korporacije imaju ovakve baze.)
Kao što rekoh, niko te neće hteti sa praznom biografijom, stoga kreni ka tražnju iskustava, kontakta i praktičnih znanja. Nemaš šta da izgubiš, samo da naučiš, jer i intervjui za posao jesu nešto o čemu se uči i u čemu se postaje bolji vremenom.
I javite mi, kakva su vaša iskustva sa razgovorima za posao? 🙂
Potpuno se slažem. Svaki trenutak našeg vremena koji provedemo na volontiranju ili praksi je vreme koje smo mogli da provedemo u izlascima ili gledanju serija. Ali nismo. Uložili smo deo sebe i svog vremena, uložili u budućnost. A to je nešto što će poslodavci sutra ceniti.
Upravo tako! Nažalost, većina naših vršnjaka nije svesna toga i nadam se da će to promeniti – za svoje dobro. 🙂